Kako da rastanak pretvorite u priliku
0
Nisu svi rastanci lijepi. Čak šta više, može biti da preovladavaju rastanci koji su ružni, teški i začinjeni još težim riječima.
Krenimo od početka – od otkaza. To je odluka koja se donosi na emotivnom nivou, bez obzira na to ko je donosi. Kada se emocije umiješaju u posao, pa recimo da zna biti eksplozivno. I onda svi samo gledaju kako da se što prije prestanu gledati. I to je isto ok, pa čak i ljudski.
Ali recimo da možete obrnuti igricu. I tu, nazovimo je – kompleksnu situaciju, pretvoriti u priliku za napredovanje. I to vrlo jednostavno, uz pomoć dvije magične riječi – izlazni intervju.
Recimo da se poslodavac i radnik rastaju sporazumno, što bi značilo i da je taj rastanak razuman i racionalan, pa čak i lijep. Ne sijevaju psovke i kletve. Nego eto, lijepo se dogovorili da se rastanu. Prije nego što se potpuno rastanu, lijepo će sjesti i popričati. Odvojiće nekih pola sata do sat (ko zna, možda se raspričaju) i lijepo napraviti jednu retrospektivu.
Pa će poslodavac pitati radnika zašto ide? Jest, odmah u glavu. Možda do momenta kada sjednu poslodavac već zna zašto ide, i što će ga pitati sad zašto ide. Koja glupost.
Pa jeste, ali sada ga pitajte zašto stvarno ide. Da dočaram, recimo da je radnik komunicirao da ide jer je dobio bolju ponudu. To je sasvim legitiman razlog – složićemo se.
Ali, stvarni razlog nije ta bolja ponuda – nego nešto što kod poslodavca nije imao ili ga je žuljalo, a bolja ponuda mu je to riješila. I šta briga poslodavca, ode pa ode. Jeste, ali imate ove koji ostaju i ove koji dolaze. Bilo bi lijepo da znate šta je to što je ovome koji odlazi bilo okidač. Pa onda još malo istražite među ostatkom ekipice, pa utvrdite da dobar dio njih isto tako misli. Pa onda to lijepo riješite i nečije bolje ponude se od radnike odbijaju kao more od stijene.
Da ne bude sve tako crno, pitajte radnika i šta mu je bilo zadovoljavajuće, lijepo i čaravajuće. Nekada se sve dobre stvari podrazumijevaju, a gleda se i ističe ono što nije dobro. To ne može biti dalje od istine. Treba pričati i o onome što je bilo dobro i što jeste dobro. Pa to nastaviti, jer je zbog toga svima dobro. Ali ih s vremena na vrijeme podsjetiti da to imaju i da je lijepo što to imaju. Recimo, poslije izlaznog intervjua kada vam odlazeći saopšti šta mu je bilo baš ekstra.
Pitajte i koliko dugo je razmišljao o odlasku? Ne, nije to filozofsko pitanje i da, itekako je važno da to čujete. Jer, ako je razmišljao dugo onda dugo nešto nije štimalo. Da li je o tome razgovarao sa svojim šefom, da li je razgovarao sa bilo kime? Nije – imate problem, šefovi nisu dostupni svojim ljudima, ne vode ih. Jeste – imate problem, šefovi nisu reagovali i izgubili su čovjeka. Dakle na tacni imate informaciju sa jasnim pravcem u kojem morate djelovati. Nežete odmah u ofanzivu naravno, ali istražiti hoćete i to juče. Pa ako bude potrebe za ofanzivom, onda udrite.
Pitajte i da li bi se vratio, jer – zašto ne. Ako bi, onda su temelji dobri i ipak tu preovladava ono što je dobro, a njegovoj odluci je presudio đavo iz detalja. I to je ok. Ako ne bi – e, onda već ima neki problem koji je dublji. I ko zna koliko ih još ima da tako razmišljaju i jednom nogom su vani da krenu na put bez povratka. Znate već – istraživanje, pa djelovanje.
Ima još pitanja koje možete postaviti, bitno je da je strukturirano i da vodite bilješke. Šta je još bitno? Aha – da ne raspravljate, ne durite se i ne gunđate. Da ne budete uvrijeđeni i da se ne svađate. Nego budite, onako – cool i profesionalni. Postavljajte pitanja, slušajte, bilježite, potaknite i da se vama postavljaju pitanja. Na koja ćete odgovoriti, naravno.
Kada završite razgovor i pogledate bilješke, pa ih pogledate opet – shvatićete da ipak to nije loše. Jer možda ste otkrili nešto novo, možda potvrdili nešto staro, a svakako dobili neku drugačiju perspektivu.
